jednom će ovnovi rušiti ove zidine,
na što faheer, kareem i darrelle
podvedoše konje prema staji:
začu princeza rzaje i uzdahe,
josip-frederik se silno loše
ponio prema njoj izrekavši
svoju misao o aeroplanu, pomisli.
smokvina, hladna voda iz zdenca
i sluškinja koja će me istrljati
vunom i pomazati mirodijama.

u neodređenom pravcu kojim se kreće;
susrete ferdinanda opet, veselo ga
pozdravi; "lutala sam hodnicima od stakla,
ferdinande" reče i gurne mu rame.
"odrazi tvore mrkli mrak, ferdinande"
ponovi "ugrabila sam kola za natrag
u tilom času..." rotor kotača je puknuo
drvo je poletjelo: "iha, iha" vikaše
beduini, tek pristali uz bedeme.

princezu nisu ražalostili ni cigani
ni plač gladne djece; prošla je kraj
čete flagelanata ne osvrnuvši se:
ali kad je josip-frederik zaustio
da se možda radi o aeroplanu,
zaustila je i pregrizla usnu
natopljena adrenalinskim morem
koje je njezinu maštu prelijevalo
preko granica dvorske doličnosti

nabujali zdenac princezu je istisnuo van;
sretna i krotka zaputi se
prema kupoli, ne misleći više
na sebastijana: prsti su joj se
petljali u pijesak: "dragi
ferdinande, jučer sam sanjala zvijezde.
tri čarobnjaka iz manastira
kadila su žrtve bozima neba
i bozima zemlje kao zahvalu za kišu".
i sastruže sa pergamene što napisa.

začetak carstva mnogo je dobra donio:
ovdje će se roditi patrijarka,
nazor plemena, glavešina koji će morati
izbjeći zbog dvorskih intriga:
i mislit će da gleda u rasulu
svoje inate i unutarnje nelagode;
pobjeći će neprognan, ali
obeščašćen: prezret ćemo ga i nećemo mu
vjerovati. njegova snaga, vidim,
govorila je princeza sebastijanu,
bit će odveć teška za svu sreću
koju sada osjećamo

raskošan dan, poveselila se princeza:
malo oblaka na sjeveru, kakav udaljen
grom i napadi panike novorođenih pasa.
udahnut ću zraka, pomisli, te se
spusti na dno zdenca; porazgovori sa
sebastijanom; tračke su svjelosti
zaklonile raže i škorpioni.

tmuran dan nad saharom.
računam: sila masa ubrzanje
karavana pri stijenju; beduini četkaju kamile,
puše kanabis i ugodno čavrljaju. blizina oluje
tiho godi mišićima i odvaja od praznih
razglabanjâ o smjeru kretanja i granicama
slobode. plima emocija koja ih odjednom
zapljuskuje: smijeh, vriska, bauljanje
hodnicima spilja, besciljno.

razilazio sam se sam sa sobom
po pitanju tvoje ljubavi;
i ako cvjetovi odveć agilno
okreću svoje glave prema suncu
otrgnut ćemo im lišće
da pretegnu masom k zemlji

brodom su, skriveni u heljdi
stigli štakori. noćne su ih
fasade dotepale u snovite
predjele građana.

kuga je u gradu. pozvani,
svirači rastjeruju gomile
raštrkanih mišjih trupala
skrovito se šepireći

    U potoka jednog kristalu
    jelen se diveći ogledao
    ljepotu svog rogovlja zagledao,
    i promatrao, sav u žâlu
    patio zbog vretenastih nogu,
gledajuć' im odraz što se gubio u vodi:
"Kakav nesklad nogu mi i glave!
reče tužno im gledajući sliku:
najviši šumarci nisu ravni moga čela slave,
    al' mi noge nisu nikako na diku".
       Govoreći tako
       pas ga zaskoči;
        u šumu poskoči
       odnijev se lako.
    Rogovlje ga, ukras štetan
    zaustavljalo svako malo
    sprječavalo zalog vrijedan
    do života mu je stalo.
Prosvijetli se i za dare otad ne haje
    što ih nebo na godinu daje.

Preziremo korist, cijenimo ljepotu,
    a lijepo nam većma šteti.
Jelena su noge, prezrene, očuvale na životu;
    cijenio je drvo koje prijeti.

[Jean de la Fontaine, Fables VI, 9 Le cerf se voyant dans l'eau]

Neki se jelen, hvala budi lozi vina,
što svud ne raste do ovih visina,
zaklonio i spasio od propasti;
lovačke će pse sva krivnja spopasti.
Opozvaše ih. Jelen tad bez straha,
o nezahvalnosti! obrsti je slasno;
začuše ga, stjeraše iz mraka:
tu mrtav pade, ne rekavši glasno:
"Pravednu mi kaznu sudba dade"
reče to kad, nezahvalan, pade.
Ne mogav pledirati: proždrla ga hajka,
mrtav bî kad lovci dođoše.

Živa slika onih koji skvrne zaklon
                     kroz koji prođoše.

[Jean de la Fontaine, Fables V, 15 Le cerf et la vigne]

sjene plove povrh edena
na drugoj, mračnoj strani
na vrhu teškog bedema
sretoše se znanci stari

dvorana je siva, ledena;
muskul do sjajne stvari
kroz znojno lice titana
pogled lome strasti

oprema je zlatna, mjedena
prah, naprave i masti;
dolje, uzgred svakog vremena
svijet za svijetom tiho gasni

osamljenost koja želi prebrojiti katove kule
tjera me da i sam još jednom pokušam prebrojiti
portrete oko glinene hale. krov koji jahači
vide nema crijepa; penjući se, lica me, cerekava,
ozbiljna ili plemenita roda, ne žele ustrašiti:
tu je portret moje majke-ibisa, ni izbliza otkriven
pored pragmatičke sigurnosti i povjerenja
u metodu promatranja; uvijek siđem spokojan.

tvoje oči plamte od žudnje
ja sam metodičan;
ispitao sam svaku tvoju
tjelesnu reakciju,
moja vještina zaobilazi
nezahvalne nagone

devedeset stupnjeva u centru Gaeta,
skromne lađe dopiru iz Saske;
nije gotovo, misli, nije kraj svijeta,
spasti će skoro heretičke maske.

nadgrobno polje i užasi poreza,
sumnja se uvlači u srce tomista:
"Erazma ću napast, meta je pogrešna;
neću napasti mračnog reformista".

Augsburg: nema svjetlosti u odboru,
vlasti se muče da naplate carinu:
morat ćemo pribjeć crkvenom saboru:

creator Mundi! vidim plamenu kočiju,
plašim se njegovih fanatičnih očiju.
Breuz, Billican, Schnepf, Bucer, von Hutten

devedeset stupnjeva u centru Gaeta,
skromne lađe dopiru iz Saske;
nije gotovo, misli, nije kraj svijeta,
ne padaju lako vladarima maske.

nadgrobno polje i plaćanje poreza,
sumnja se uvlači u srce tomista;
"Erazma ću napast, meta je pogrešna;
neću napasti mračnog reformista".

Augsburg: nema svjetlosti u odboru,
vlasti se muče da naplate carine:
morat ćemo pribjeći crkvenom saboru:

creator mundi!, vidim plamenu kočiju,
plašim se njegovih fanatičnih očiju.
Breuz, Billican, Schnepf, Bucer, von Hutten

kroz prozor novog doma gledam maglu
iskustvo tjera da upoznam privremene susjede
zasuti prahom crijepa, laminat se sasušio
i strepim - moje neočekivano sužanjstvo
dovršeno kao sloboda učešća, tonzura kao
iskaz blijedog neba, neće biti snijega
ni ove, ni sljedeće godine, plahi zrak

bol pomiješana sa srećom, pretvorena u svinje
sva moja tjeskoba sabijena pod praseće njuške
pomorci&sudruzi, sretni kao roktavi krmci
otimačine kao spaljivanja bolesnog tkiva starice
par mojih presahlih usnica; naslade i vino
nedostaje mi moja prasad, premda kroz maglu
novog doma vidim čopore nerastâ

iznijeli smo probrana pića
vrijedna gotovo polovice
da prvi progovori; vidi se
da ga udara brat pod stolom
kad prestane pjevati,
već posve pijan, pospan
treba kupiti, treba prodati

nakon što smo potpisali prekid primirja
trebali smo se pojebati umjesto 'doviđenja'
tek da ti pokažem dokle seže moj utjecaj

znajući da se radi o njemu
ophodio sam bez razmišljanja
i poentirao da je stol prazan
zrak oko mene i moj mozak
dojmovi moguće optičke iluzije
skrhan sam, polomljen

psihološki faktor koji uvjetuje neki gen;
rastroj željene osobnosti
i skupljanje u situaciji:
ja sam trezor lijepih gesti
i objašnjenja

uokvireni, vide im se glave
smiješe se da dobro ispadnu na slici
nema kariranih odijela, nema ih uopće
kosti su razmještene ispod pamuka
a ne ispod kože, sjajna starost
kao da hoće reći: exegi monumentum
dokumentirati portretom,
sjajno plemstvo sobom upravlja

bez tona, a malo glasova
šaptači s kamerama
koji su se pritajili u kutu
tužna svingerska orgija
s licima, koja nemaju
više u što gledati;
tabu, incest, nema prašine
da ide, preostatak od
čišćenja, čisto, sterilno
bez strasti, pogledi
koji vladaju mehanikom

rekla mu je: attaboy
propuštanje točaka
i vjetar diže rolete
attaboy: ne prolaze
zrake nego sjena
trake mraka, koža
transcendentna dezinformacija
portret: orhideja
sagiba se, inklinira
attaboy, paranoja

živac koji se povukao
u svoj korijen
da tamo fistulira što zatekne
da raspali okolno meso
ili su ga povukli drugovi
pogođeni djelovanjem
pamučnoga zastora

kad se više glasaju oni
koji se ne bi trebali glasati
to uništava zadovoljstvo
promatranja ptica

"Ali, Presvijetli, morao sam nešto učiniti". Monsinjor je platio jamčevinu i odvukao dečka do njegovih staja. Ispod oka mu je pročitao naslov novog izdanja dijecezanskog tjednika: Osveta posrnulom kapelanu. "Niste trebali doći po mene, a kamoli platiti išta, snašao bih se ja i sam". Monsinjor dohvati stolicu i sjedne pored prostrtog slamnatog kreveta u kojem se gnijezdila još mokra odjeća, zasad još nepoznata. Uvis gore, kišni su se oblaci sporo pomaljali nebom, poetski je arhaično pomislio Prečasni.

pazeći na susjede, otkrio sam
da nisu tako loši ljudi;
zatim su zaklali svoga psa
jer je ugrizao malu,
od dvije godine; na ulici,
oko ponoći, netko će se preneraziti

spuštanje padinama dine-dalosa
sasušene školjke oko debla kaktusa
podsjećaju. nagibi strmi. netko
planira ovdje dovesti željeznicu,
sve do mrtvačeva brijega, s druge
strane. gledam pod dlanovima
preko ruku da vidim nazire li se.

smatram da sam sizif
kroz dim promatram karte na ekranu
i pijem kavu. živim neregularan život.
pad s brda draži mi je od uspona
ali znajući da ću pasti
sve više otkrivam da nema sudbine
i da ne znam hoću li umrijeti
ili zauvijek gurati kamen
to me veseli, zbog toga sam sretan